Zbog čega morate posjetiti Žepu
Halil Kulovac iz Žepe, čuvar historije i pripovjedač, FOTO: Bosnopis

Zbog čega morate posjetiti Žepu

Postoje u Bosni i Hercegovini mjesta koja ni internet hroničari nisu kako treba opisali. Kojima je teško prići i upoznati ih, a koja su, paradoksa li, tako značajna za historiju ove prelijepe zemlje. Žepa je takvo mjesto. Parče ozelenjele bosanske zemlje s izvorima bistrih voda kojima ovdje nema broja.

Pogledajte fotopriču iz Žepe

Prilazimo joj s rogatičke strane. Dugo se penjemo, a potom joj se spuštamo u zagrljaj. Dočekuje nas slapovi rječice što isto ime nosi. Upućuju nas: brdo iz kojeg izvire Žepa zove se Žep – negdje u visinama susjednog Han Pijeska. Niže od mosta je veliki ribnjak, a koju stotinu metara dalje, i samo selo.

Centralni dio rezervisan je po običaju za bogomolju. Put ispod džamijske zgrade vodi do znamenite Redžep Pašine kule. Premda prepuštena vremenima i nevremenima, junački se drži pet stotina godina sa skladno nanizanim kamenim blokovima. Kod kule, nas nenajavljene, dočekuje Halil Kulovac. Boljeg vodiča nismo mogli zamisliti.

Izlazak iz ilegale, jednom zasvagda…

‘’Od 15. stoljeća ova kula ovdje stoji. Redžep Paša dao je da se ona izgradi baš ovdje, a dole, niže, nalazi se most, ćuprija’’, reče on pokazujući rukom dolinu rijeke preko koje se raširio ovaj prekrasni kameni ljepotan.

Ovaj čovjek znakovitog prezimena gazi sedamdesetu, ali mladalačkog duha i jasnih poruka. Pojašnjava kako na cijelom svijetu od Žepe nema ljepšeg mjesta i da se sve više ljudi u ove krajeve vraća u potrazi za tajnama predaka.

Napuštamo ga i idemo prema mostu prateći seoski put. Ugledasmo ga. Star je i oslabio. Drvene skele na kojima se drži – doći će bolji dani. Most nije uvijek bio tu. Usljed gradnje umjetnog jezera, premješten je na Spahin hrid na kojem i danas stoji. Ko zna da li bi most bio tako čuven i tako slavan bez opisa Ive Andrića koji mu je posvetio jednu priču. Tako je Žepa jednom zasvagda izašla iz ilegale.

Most se danas rijetko koristi. Sela na obalama Žepe mahom su pusta, a i oni koji žive tu, za prelazak preko rijeke koriste neke druge mostove. Ostala je legenda, lijepa i moćna, o veziru Jusufu Žepljaku i neimaru koji je, kako kažu, bio učenik Sinanov, a Sinan, kao što znamo, izgradi najljepšu ćupriju na Drini. Onu što joj se i danas čitav svijet divi.

S one strane mosta stoji natpis meni do danas nepoznatog austrijskog pisca Ota Renera:

‘’Usred pustoši, divan kameni most prelazi žepsku guduru u jednom jedincatom luku. Dole u dubini valja divlji planinski potok svoje bučne talase u Drinu, a gore ljudska tvorevina pokazuje kako su nekad gradili Turci’’.

Zagazio sam, želim bos prošetati do ušća, ali surova hladna voda tjera me na obalu. Put nastavljamo pješke.. Koji kilometar nizvodno je lijepi motel i restoran braće Ćesko. Dočekuju nas s osmijesima. Uzvraćamo i pronalazimo svoje mjesto. U zlatnom satu, Drina je najljepša. Nozdrve puni miris pržene pastrmke. Nikad nigdje bolju nismo pojeli.

Komentariši

Close Menu
Close Panel