Turizam na Bijambarama
Bijambare, FOTO: Bosnopis

Turizam na Bijambarama

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Kompleks pećina Bijambare nalazi se na sat vožnje od Sarajeva. Zaputite se prema Olovu pa kad se već zaljubite u dubine Nišićke visoravni i ukusne pogačice od heljde, vrijeme je da skrenete lijevo. Tu će vas dočekati brkati gospodin čudnog smisla za humor, postaviti nekoliko nerazumljivih pitanja, a potom obradovati jeftinom kartom. Ako ste izbrijani, možete se prodati kao student. Karta je jeftinija.

Iza drvene kapije čeka vas koji kilometar terena stvorenog za pješačenje. Uski asfaltni put okružuje zelen svih vrsta. Ako je prije vašeg dolaska pala kiša, u ovoj svježini uživat ćete još više. Šetnicu okružuju lijepe klupe i šadrvani za odmor. Neki su, vidim, ovdje zapalili roštilj. Kolone ljudi kreću se od kapije do pećine. Nekima je mrsko hodati pa se voze u malenom voziću, lažnoj kompoziciji koja ne klizi šinama već se kotrlja na gumenim točkovima.

Turisti su mahom Arapi, ali na njihovo ponašanje već smo se navikli posjećujući prirodne ljepote Bosne i Hercegovine. Ima ih mnogo više nego naših. Veseli su, čine se dobronamjerni i galame izluđujući ono malo uposlenika koji im pokušavaju ispuniti želje, prodati kartu ili nešto malo hrane koju obližnji restoran nudi.

Sara - Rođena u prirodi

Na ulazu u pećinu nalazi se velika metalna rešetka, podsjeća na onu zatvorsku. Spuštamo se redovima stepenica,. Lijevo je neka vrsta skulpture – čovjek s velikom glavom znači da su ovim hodnicima nekada hodali stari. U školama smo ih zvali neandertalci. Ništa ih ovdje nije moglo izgristi, niko ih nije mogao napasti, a stijene su ih štitile od padavina. Od hladnoće ih ništa nije moglo zaštititi, temperatura je ovdje ljeti skromnih desetak stepeni Celzijusovih. Ovakve pećine bile su idealne za skrivanje zimi jer su osim toplote, nudile zaštitu od snijega koji ovdje ponekad pada u metrima.

Staza kojom je predviđeno (ili dozvoljeno) kretanje ovim galerijama široka je otprilike metar. Struktura gostiju koje smo zatekli ovdje raznolikija je od flore i faune u ovim predivnim prostorima. Ima tu Arapa, Kineza, Italijana. Ima i naših, ali ne mnogo. Iznad glava strši magija pećinskog nakita. Imam osjećaj da sam u nekom modernom filmu s pretjeranim efektima. Samo čekam da me kakav vanzemaljac mlatne kukuruzom po glavi.

Ovdje su nekad živjeli naši preci. Umovi im nisu bili opterećeni vitalnim nacionalnim interesima, raspravama o imenu jezika, lažima, prevarama i blesavim razdvajanjima. Nije ih zanimalo mišljenje Valentina Inzka, nisu hodali po eventima i nije ih bilo briga kakve pjesme pjevaju Thompson i Mate Bulić. Voda koja kapa sa stropova bijamarskih pećina i muzika koju prave kapi padajući s visine u lokve vode, podsjeća nas da smo došli do kraja. U mraku ostaju neistražene dubine. Upoznat ćemo ih drugi put.

Sara - Rođena u prirodi

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentariši