Do Kraljeve Sutjeske iz pravca Visokog doći ćete dobrom cestom okruženom oranicama, kućama i voćnjacima. Nigdje valjda nećete cijelom duljinom puta s obje strane, od početka do kraja i bez izuzetka, gledati redove kuća opasane imanjima: ljudi su ovdje vrijedni, zemlja je obrađena, a stoka na ispaši.
Na kraju puta nalazi se samostan u kojem je nekad dane provodila kraljica Katarina koja pod Turcima uteče iz Bobovca, okrijepi se i nastavi preko Kozovgrada. Završi u Rimu gdje ispusti dušu koju godinu poslije oplakujući nesretan usud svoje domovine.
Samostan je velik i lijep. Vikend je, ali nema nikoga. Možda bi na nekom drugom mjestu bila gužva, možda nam je lažno daleko historija vlastitog, možda su nas u školama učili da nije tako kako jeste i da ne može biti onako kako se čini. Možda nam je ovaj nevažni dio domovine trebao biti važan, obavezan u literaturi i neizbježan na časovima povijesti. Možda se Kraljeva Sutjeska nikad nije ni dogodila, možda su ovu ljepotu svjesno skrivali da bi je sačuvali. Mnoge mi stvari nisu jasne.
Obilazim je uzduž duguljastog tijela i čini mi se da ovdje nema nikoga. Čujem crkveno zvono. Nije valjda nekakvo digitalno, morao je neko povući konopac, ipak nismo sami. Odlično, vidim gospođu u bašti.
‘’Može li se unutra’’, pitam.
‘’Pozvonite’’, kaže.
Zvonim. Na prozoru se ukazuje fratar poput lika iz filmova Clinta Eastwooda. Duga kosa, njegovana brada i dubok glas.
‘’Izvolite’’, reče.
‘’Možemo li ući, pogledati muzej i ostalo. Bilo bi dobro’’, izgovaram odranije spremnu rečenicu.
‘’Ne, trebali ste se najaviti. Eto, tu vam je na vratima broj mobitela pa kad opet budete…’’.
Rasprave nema. Zahvaljujemo se i odlazimo prema narednom znamenju ovog lijepog kraja. Džamija u Kraljevoj Sutjesci je kako legende kažu, izgrađena čim su Turci prije mnogo godina osvojili ovaj kraj. Spuštajući se trijumfalno s osvojenog Bobovca, ovdje su u dolini, tagovali na način tog vremena.
Ne zna joj se na vakif, ni ime, ni broj. Lijepa je i otvorena. Manje – više kao i ostale bosanske džamije tog vremena. Pod teretima godina, vjerovatno se u neko vrijeme počela urušavati pa je obnovom izgubila dio autentičnosti, ali i dalje je posebna. U blizini nema ljudi. Zanima me da li ezan ovdje uče ili ga puštaju s CD-a. Nemamo koga pitati kako i od koga, s kim, zašto, o kome i koliko. Preko brda nastavljamo ka Bobovcu.
