Džamija i crkva, zajedno
Džamija u Kraljevoj Sutjesci, FOTO: Bosnopis

Džamija i crkva, zajedno

Do Kraljeve Sutjeske iz pravca Visokog doći ćete dobrom cestom okruženom oranicama, kućama i voćnjacima. Nigdje valjda nećete cijelom duljinom puta s obje strane, od početka do kraja i bez izuzetka, gledati redove kuća opasane imanjima: ljudi su ovdje vrijedni, zemlja je obrađena, a stoka na ispaši.

Na kraju puta nalazi se samostan u kojem je nekad dane provodila kraljica Katarina koja pod Turcima uteče iz Bobovca, okrijepi se i nastavi preko Kozovgrada. Završi u Rimu gdje ispusti dušu koju godinu poslije oplakujući nesretan usud svoje domovine.

Samostan je velik i lijep. Vikend je, ali nema nikoga. Možda bi na nekom drugom mjestu bila gužva, možda nam je lažno daleko historija vlastitog, možda su nas u školama učili da nije tako kako jeste i da ne može biti onako kako se čini. Možda nam je ovaj nevažni dio domovine trebao biti važan, obavezan u literaturi i neizbježan na časovima povijesti. Možda se Kraljeva Sutjeska nikad nije ni dogodila, možda su ovu ljepotu svjesno skrivali da bi je sačuvali. Mnoge mi stvari nisu jasne.

Franjevački samostan u Kraljevoj Sutjesci, FOTO: Bosnopis
Franjevački samostan u Kraljevoj Sutjesci, FOTO: Bosnopis

Obilazim je uzduž duguljastog tijela i čini mi se da ovdje nema nikoga. Čujem crkveno zvono. Nije valjda nekakvo digitalno, morao je neko povući konopac, ipak nismo sami. Odlično, vidim gospođu u bašti.

‘’Može li se unutra’’, pitam.

‘’Pozvonite’’, kaže.

Zvonim. Na prozoru se ukazuje fratar poput lika iz filmova Clinta Eastwooda. Duga kosa, njegovana brada i dubok glas.

‘’Izvolite’’, reče.

‘’Možemo li ući, pogledati muzej i ostalo. Bilo bi dobro’’, izgovaram odranije spremnu rečenicu.

‘’Ne, trebali ste se najaviti. Eto, tu vam je na vratima broj mobitela pa kad opet budete…’’.

Rasprave nema. Zahvaljujemo se i odlazimo prema narednom znamenju ovog lijepog kraja. Džamija u Kraljevoj Sutjesci je kako legende kažu, izgrađena čim su Turci prije mnogo godina osvojili ovaj kraj. Spuštajući se trijumfalno s osvojenog Bobovca, ovdje su u dolini, tagovali na način tog vremena.

Ne zna joj se na vakif, ni ime, ni broj. Lijepa je i otvorena. Manje – više kao i ostale bosanske džamije tog vremena. Pod teretima godina, vjerovatno se u neko vrijeme počela urušavati pa je obnovom izgubila dio autentičnosti, ali i dalje je posebna. U blizini nema ljudi. Zanima me da li ezan ovdje uče ili ga puštaju s CD-a. Nemamo koga pitati kako i od koga, s kim, zašto, o kome i koliko. Preko brda nastavljamo ka Bobovcu.

Komentariši

Close Menu
Close Panel