Šta je život bez Bihaća
Panorama Bihaća, FOTO: Bosnopis

Šta je život bez Bihaća

  • 1.1K
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    1.1K
    Shares

Vidjeli smo u ovoj posebnoj zemlji razna mjesta. Upoznali je tražeći skrivene bisere duboko u šumama, tumarajući zaraslim stazama bez putokaza. Gazili smo njene bistre potoke, prelazili rijeke uz vjetrove da nam šibaju lica na njenim najvišim planinama. Bilo smo, što se kaže, svuda i vidjeli je u raznim oblicima. Svi su bili lijepi i na neki način su se upisali u naše bilješke.

Pogledajte fotopriču iz Bihaća, FOTO: Bosnopis

Ali nismo obišli puno gradova tako nespremni za sve ono što ćemo tamo vidjeti. Bihać nas je, uprkos danima planiranja, uhvatio na krivoj nozi. Jer niko vas neće pripremiti za ono što vas tamo očekuje. Nikakva brošura, prezentacija, fotografija, pjesma, priča. Ništa vas neće pripremiti za Bihać i Unu koja ga magično vijekovima krasi.

Mi smo mu stigli s petrovačke strane. Ili bolje reći, od Sarajeva smo putovali preko Travnika, Jajca, Mrkonjić Grada, Ključa i Petrovca na koncu, nekoliko sati vožnje po vijugavim bosanskim cestama i dolazak u centar Krajine bosanske. I u drugim dijelovima ove naše jedinstvene zemljice sretali smo Krajišnike. I niko nam o svom zavičaju nije tako lijepo pričao. Zašto? Dovoljan nam je bio prvi utisak.

Sara - Rođena u prirodi

Da bismo Bihać upoznali sa svih strana, jedan dan nam nije bio dovoljan. U pješačkoj zoni centralnog dijela grada, nabasali smo na najpoznatiju bihaćku džamiju – Fethiju.

Sagrađena ja kao crkva prije skoro hiljadu godina, objašnjenje za njen neobičan izgled. Nema u Bosni i Hercegovini mnogo islamskih bogomolja s gradnjom u gotičkom stilu. Nema, zapravo, nigdje. Nema ni mnogo džamija sa tako bogatim dekoracijama, sve do vrha kamene munare.

Pred džamijom je prostrani trg, a kojih stotinjak metara dalje prema unutrašnjosti, još jedno znamenje ovog neobičnog grada. Toranj crkve svetog Ante Padovanskog u Bihaću samo što nije dotakao samo nebo. Crkva je u lošem stanju i vapi za hitnom obnovom, A njen impresivni toranj i danas dominira panoramom grada.

Duga je i turbulenta historija gradnje katoličkih bogomolja u gradu na Uni. Internet hroničari navode tri bihaćke crkve svetog Ante na tri različite lokacije. Danas postoji jedna, već opisana, a pored nje je turbe u znak sjećanja na heroje odbrane grada prilikom dolaska austrougarske vojske prije mnogo godina.

Tik do tornja Antine crkve nalazi se Kapetanova kula. Premda se kroz povijest mahom koristila kao zatvor, danas krasi lijevu obalu Une podsjećajući na bogatu prošlost ovog grada. U odličnom je stanju, a praktično u njenom dvorištu, nalaze se ostaci još jednog nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine – Konaka bihaćkog. Danas su na ovoj lokaciji ostali samo temelji.

Nastavljamo šetnju. Na drugom kraju grada je pravoslavna crkva. Baš kao s katoličkim, historija gradnje i rušenja pravoslavnih crkava u Bihaću zaslužuje posebnu elaboraciju.

U najkraćem, grad je nekada krasio velelepni stari hram – potpuno porušen početkom Drugog svjetskog rata da bi nova pravoslavna crkva Svete Trojice nakon višedecenijske gradnje, bila osvještana tek prije koju godinu. Nalazi se u naselju Jezero.

Zgrada Krajinaputeva, FOTO: Bosnopis
Zgrada Krajinaputeva, FOTO: Bosnopis

Povratak u gradsko središte vodi nas pored zgrade Prvog zasjedanja AVNOJ-a. Na ovom mjestu udaren je temelj Jugoslavije koju pamtimo. Sama građevina zapravo je depadans zgrade Kloster – samostana i škole časnih sestara. Prostor se i danas koristi za različite javne događaje te muzejske postavke. U upotrebi je i Huberova zgrada Krajinaputeva, još jedna bihaćka stogodišnjakinja. Nacionalni spomenik i prepoznatljiva građevina užeg središta grada.

Dugi julski dan uspio nas je prevariti iako smo mislili da smo dobro rasporedili vrijeme. Nije Bihać tako malen kako se čini. Dovoljno je velik da vas proguta u tim linijama koje vas vode od jedne do druge znamenitosti kojima se ovdje ne zna broj. Ostat ćemo ovoga puta bez posjete lokalnom muzeju u kojem se nalaze čuvene zbirke Dževada Hoze i Jovana Bijelića kao i umjetničku zbirku Damirke i Envera Mulabdića. Neka je nešto ostalo, razlog više da se ovdje ponovo dođe. U Bihaću muzeji vikendom ne rade, a i nama je vrijeme za odmor. Sutra nas čekaju nove putešestvije po udaljenim biserima bihaćkog kraja.

Gornji tok Une krije neke od najljepših momenata bosanskohercegovačke prirode. Martin Brod teritorijalno pripada Gradu Bihaću premda je od njegovog središta udaljen čitavih pedeset kilometara po ‘’svakakvom putu’’. Lutajući po Bosni i Hercegovini, nagledali smo se i gorih.

Put nas, dakle, od Bihaća vodi prema Petrovcu. Uputili su nas: prvo skretanje s ove strane ćemo ignorisati. Preporuka je ulaz u Nacionalni park Una sa strane Orašca. To je zapravo put prema Martin Brodu preko Kulen Vakufa. Uživamo do table na kojoj piše ‘’Kraj asfalta’’. Pa onda malo makadama do novog asfalta. Isplati se. Martinbrodski vodopad je pravo blago! Bez ikakve intervencija čovjeka, pravi dar, biser za koji ne postoji nikakva prigodna riječ.

Draganova škola u prirodi

Do improvizovanog drvenog vidikovca vodi uska, seoska stazica, a voda se spektakularno spušta niz strme stijene uz jedinstveni huk jedne od najljepših rijeka na svijetu. Vodopad je okružen šumom sa svih strana, a na obližnjem uzvišenju do kojeg vodi nova uska stazica, nalazi se seoce sa starom vodenicom i bučnicom – lokalnom verzijom pogona za pranje veša.

Bučnica, FOTO: Bosnopis
Bučnica, FOTO: Bosnopis

‘’Ovako kako ja sada perem ovu deku, ovako isto prali su je prije stotinu ili dvije stotine godina’’, kazuje nam Dragan Reljić, domaćin.

Potom riječima istreniranim na desetinama hiljada turista, pojašnjava mehanizam bučnice, njenu tehniku rada i tajne savršene bjeline bez deterdženta. Pored je mlin. Dragan nas vodi kroz postupak.

‘’Ovdje se stave kukuruz ili pšenica, tako propušta vodu, a ovdje dobijamo brašno’’, ukratko pojašnjava prost sistem naš raspoloženi domaćin.

Nešto se i pazarilo, da domaćin ne ostane praznih ruku, a nama valja dalje. Danas smo krenuli od kraja. Sve što želimo vidjeti nalazi se nizvodno. Pitamo se, ima li poslije ovog čuda nešto slično, uporedivo, nešto što nam može zadržati pažnju i u nastavku dana.

Vozimo se pored čuvenog manastira Rmanj, a potom pored unske pruge. Nekada je ovdje kucao život čitave Krajine i dobrog dijela Dalmacije. Danas je pruga zapuštena i neupotrebljiva. U Kulen Vakufu smo. Rijeka je ovo mjestašce podijelila na dva nejednaka dijela. Prolazimo manjim, na desnoj obali. Iznad grada, visoko u brdima, isprsio se stari grad Ostrovica. Makadamskim putem penjemo se do bedema, a potom strmim stepenicama spuštamo do obnovljenog objekta s kojeg se Kulen Vakuf vidi kao na dlanu.

Kulen Vakuf, FOTO: Bosnopis

Tvrđava je u dobrom stanju premda prepuštena vremenu i vegetaciji. Vide se znaci brige. Moglo bi biti bolje. Uživamo u pogledu na dolinu Une i mjestašce u podnožju brda. Iza nas je Hrvatska. Spuštamo se na glavnu cestu i nastavljamo put. Na drugoj strani ostavili smo tvrđavu Havalu. Daleko nam je danas, drugi put neće biti.

Spektakl na Štrbačkom

Hitamo ka Štrbačkom buku. Na putu ka selu Ćelije vozimo se teškim makadamom. S okolnih brda pozdravljaju nas srednjovjekovne tvrđave. Krajina je kraj prepun ostataka starih gradova. Ko zna šta još kriju ove stare šume. Dvadesetak minuta nakon skretanja u Orašcu, pred nama se ukazao slavni buk, mjesto vanzemaljske ljepote.

Do vodopada vodi lijepo uređena stazica, a potom i drvene stepenice. U vrijeme pandemije, čak ni ovdje nema gužve. Odgovara nam to, možemo se na miru nauživati ljepote koju dosad nismo vidjeli. Put do Štrbačkog je loš. Težak, polutrkatorski makadam uz najave boljih dana. Radi se, pored puta su vodovodne cijevi, uskoro će biti bolje.

Najveći slap visok je 25 metara. Poslije njega, slijedi jedan manji. S one strane rijeke je željeznička pruga. S ove su poredani šadrvani i klupe za goste. Da se u ovoj ljepoti može uživati i sjedeći. Una je s obe strane okružena šumama iz kojih se svako malo slijevaju potočići učestvujući u ovom jedinstvenom spektaklu. Avanturisti se skupljaju na drvenim vidikovcima, spuštaju gumene čamce niz vodopad, a zatim se ukrcavaju i spuštaju dalje prema Bihaću.

Prema Bihaću ćemo i mi, ali istim onim prašnjavim putem. Hitamo prema gradu, hitamo do Japodskih otoka kako bismo se i sami uvjerili u srcoliko savršenstvo ovog bihaćkog predgrađa.

Na Sokocu

Ostalo nam je još toliko vremena da obiđemo stari grad Sokolac, bedeme tvrđave s koje se nekad Krajina branila.

Nalazi se s lijeve strane puta koji od Petrovca vodi prema Bihaću. Penjemo se do samog ulaza u savršeno očuvanu tvrđavu. S ovog mjesta vidi se cijeli kraj kojeg kraljica rijeka presjeca na dva jednaka dijela. Ispod kule se razvilo pogolemo naselje.

Tvrđava Sokolac, FOTO: Bosnopis
Tvrđava Sokolac, FOTO: Bosnopis

Kraljevski grad koji je osvajačima odolijevao stotinu i više godina do konačnog pada 1592. godine. Potom je dograđivan i uređivan da bi da danas imao nepravilan trokutasti oblik.

Sa Sokoca se spuštamo u dolinu pa dalje prema Bihaću. Već je pao mrak, a nama žao što se dan bliži kraju. Nismo sigurni da smo se u jednom danu negdje drugo nagledali ovakvih čudesa. U ovoj bajkovitoj zemlji čiju ljepotu još uvijek otkrivamo.

Bihać kroz brojeve

Bosna i Hercegovina, Federacija
Udaljenost od većih gradova: Sarajevo 311 km, Travnik 217 km, Zagreb 156 km, Beograd 435 km, Split 276 km, Banjaluka 154 km, Cazin 26 km, Mostar 405 km
Površina grada: 945,45 km2
Stanovništvo: (2013): 56.261 (općina), 39.690 (grad)
Rijeke: Una, Unac, Klokot
Planine: Plješevica

Savjeti

Bihać je grad s najvećim potencijalom za razvoj turizma na svjetskom nivou. Ovdje imate sve: stare gradove, prirodne ljepote, ugodnu klimu, prostranstva za šetnju, biciklizam, ribolov, sportove na vodi. Savršen geografski položaj, blizinu jadranske obale te velikih centara poput Zagreba. Grad je saobraćajno vrlo dobro povezan s ostatkom Bosne i Hercegovine, a od glavnog grada udaljen je nešto više od 300 kilometara. S ostatkom Bosanske Krajine vezuju ga vrlo dobri regionalni putevi.

Sara - Rođena u prirodi

  • 1.1K
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    1.1K
    Shares

Komentariši