Savršena subota u Fojnici
Pogled na Fojnicu sa brda iznad samostana,, FOTO: Bosnopis

Savršena subota u Fojnici

Kada su stare karavandžije u tursko doba tumarale srednjbosanskim krajevima, često su na pola puta od Sarajeva prema Travniku, slučajno skretale negdje lijevo. Vijugava rijeka vodila ih je dalje i dalje, ponekad je put pod sniježnim nanosima bio duži od svakog drugog, ali na kraju je uvijek, kroz polja, vodio do u planine ušuškanog gradića. Bilo je putnika kojima je ovdje bilo tako lijepo da su odustajući od svega, ostajali zauvijek.

Pogledajte fotopriču iz Fojnice

Ovuda se nigdje ne prolazi, možete samo doći i vratiti se istim putem. Ima nešto u takvim bosanskim gradićima. Zatvoreni u sebe, strance su oduvijek doživljavali kao čudesa. Otuda gostuljubivost ljudi vijekovima nenaviklih na nova lica. Ostala do danas u turizmom oplemenjenom obliku, ta srdačnost spram gostiju na neki je način postala zaštitni znak ovog kraja.

Čim je turizam izmišljen u Bosni, odmah se udomačio u Fojnici. Potekle su ljekovite vode, napravljena je prva banja, pa druga i onda velika koja ovim prostorom dominira i danas u svojim crveno – bijelim trokutastim oblicima. Varoši je ovdje bilo i prije, ali vrijeme se s ipak, računa na prije i poslije ovog hotela.

Ukoliko vas subotnje jutro probudi spremnog za cjelodnevno putovanje, iskoristite ga za odlazak u Fojnicu. Očarat će vas ljepota malenog grada zaglavljenog u vremenu. Franjevački samostan, atik – džamija, tekije, strma brda, visoke planine i vode u svim oblicima: vrela, jezera, rijeke, riječice i potoci kojima nema broja.

Historija na policama samostanskim

Grle se stoljetni sokaci, kao da ih je neko crtao. Puteva je mnogo od Novog naselja do Pavlovca. A u ovo vrijeme bujanja rijeka, ljudi na ulicama nema mnogo. Miris izgorjelog uglja para nozdrve. Septembar ovdje umije biti drzak. Nigdje se godišnja doba ne smjenjuju tako brzo.

Neka vaša šetnja ovaj put krene od samostana. Na brdu iznad grada, potpuno dominira prostor – kao da čuva ovo mjesto, stražari tiho. A unutra muzej, unutra nasmijani fratri i časne sestre. Unutra je ahdnama, grbovnik, mač i knjiga. Čitava historija ovog kraja i naše zemlje smještena na policama prebogate knjižnice.

Fojnica, na manje od sat vremena vožnje od Sarajeva (klik na sliku za punu rezoluciju)

Stotinjak metara dalje uz Hadroviće je Atik – džamija. Druguju dvije bogomolje stoljećima. Prkose razlikama, opstaju i ne pomiču. Od proljeća do jeseni, kad šuma zazeleni, ne vide se dobro pa onda čekaju da oktobar otpuše lišće kako bi, zaljubljeni, ponovo mogli da se smješkaju jedno drugom.

Tekije – puste i jedinstvene

I tekije su znamenitost fojničkog kraja. Danas postoje dvije: na Oglavku i u Vukeljićima. Nepravedno bi bilo kazati da je jedna po bilo čemu važnija od druge. Obje su velike, vrijedne i lijepe, opstaju stotinama godina i danas ponosno stoje na svojim mjestima grleći one koji im dolaze u potrazi za duhovnim okrepljenjem. Duboka je veza ovdašnjih vjernika s objektima koje su naslijedili od pradjedova. Ima nešto u toj vezi. Nešto više od pukog odnosa čovjeka prema građevinama.

Priče i predanja, bogatstvo usmene predaje, detalji puni mistike. Slušali smo ih u djetinjstvu. Govorili su nam o ljudima kako golih tabana koračaju po vatri, kako im mačevi probijaju tijela, a da niko ne vidi kap krvi. Danas su ti performansi rijetki ili o njima rijetko pričaju. Neke su se, pak, tradicije održale pa se tako u Vukeljićima svake godine svjetina okuplja na mevludu koji osim vjerskog, nosi i druge vrijednosti.

Za ramazanskih dana, život je u muslimanskim bogomoljama bogat i raznovrstan. Klanjaju se namazi, uče mukabele. Ne znamo da li je tako u Vukeljićima jer te nedjelje, oko tekije i okolnih objekata nije bilo nikoga. Pusto, jedinstveno i veliko. Sama tekija je na strmom terenu. Zgrada je odlično sačuvana, kroz vijekove je više puta obnavljanja i dorađivana. Iznad tekije su smještena tri turbeta za tri šejha. Okolo su nišani derviša. Njihovih potomaka danas je najmanje u Fojnici. To su Hadžimejlići i Salihagići. Ne znam kakve su mudrosti ispisane na tim sivim, u travu obraslim pločama.

Slapovi na koje vodiči ne zalaze

Slapove riječice Kozice pronaći ćete na desetak kilometara od Fojnice, skrivene među stoljetnim bukvama, nadomak sela Dragačići u kojem danas ne živi niko. Koju godinu unazad, slapovi su zamalo nestali: malene fabrike struje prijetile su ovoj ljepoti, ali sve je ipak ostalo isto.

Bistra, čista voda i dalje je pitka. Na slapove morate doći, pored njih nećete proći jer put ne vodi nikuda. Ovdje počinje, ovdje se i završava. Makadamski je, šumski. Srećom. Utisak je da bi ovo kao i bezbroj drugih čuda ovog kraja bilo uništeno da je asfaltna zmija stigla do kraja. Ovako je teško pristupiti. Ovakve ih je teško i razvaliti.

No, ipak poneki akrobata do vode se uspije spustiti s metalnom rešetkom na leđima i logistikom u rukama. Raspali se roštilj, a sve ono što se ne pojede i ne popije, ostane kao poklon prirodi. Smeća ima, ali ne mnogo. Većinu odnese voda – u jesenske dane je brza i nepredvidiva. Nije pametno potcijeniti ove planinske brzace.

Put od Fojnice nije komplikovan: od centra gradića vodi do planinskog prevoja Vladića vrh, a preko sela Banja, Lučice, brda Malkoč i Korita. Druga polovica puta, od Vrha do Dragačića nije preporučiva za automobile. Ljepše je ovdje prošetati, tih četiri ili pet kilometara šume lijepo je skoro kao i sama voda na kraju puta.

A selo kroz koje vodi put, danas je sablasno i prazno. Poneki malinjak, žega i zasijana parcela fojničkih vikendaša koji su djetinjstva i mladosti proveli ovdje. Otišli su da bi pronašli bolji život. Neki su uspjeli. Najtužnije su priče o odlascima. Svjedočimo im i danas.

Sami slapovi su lijepi, bogati i puni vode. Kozja stazica vodi do strmog vodenog pada. Ne znam koliko su visoki. Najviše vode nose u kasnu jesen. Zimi zalede. Ljeti ih posjećuju roštiljdžije i poneki entuzijasta. Slapova nema na turističkim mapama. Ovdje vodiči ne zalaze. Ovdje, gdje su nekad stoku napajali odbjegli fojnički fratri i gdje su šejhovi obližnje vukeljićke tekije umivali lica u ramazanska jutra. Voda je odavde odnijela ljude u bolju budućnost. U selu su ostale prazne kuće i uspomene.

Ahdnama i Kaštele – najznačajniji historijski fragmenti fojničkog kraja

Desilo se, dakle, da se sultan otomanski Mehmed Fatih osvojivši Bosnu, susreo, čuda li, s pojavom vjersko – nacionalne šarolikosti ovdašnjeg stanovništva tog doba. Valjalo je na ljude nekako utjecati da ostanu i da se ne plaše. Valjalo im je ponuditi nešto što bi im garantovalo sigurnost i što ih ne bi tjeralo da mijenjaju pradjedovsko.

Tako je nastala ahdnama – neki kažu jedan od najstarijih dokumenata koji je nekome garantovao nekakvu slobodu, u ovom slučaju slobodu vjerskog opredjeljenja i izražavanja bez ustezanja. Neprocjenjiv je bio značaj tog poteza u datom historijskom momentu. Neprocjenjivo je to važan događaj i iz perspektive današnjeg čovjeka u zemlji gdje nikad teže bilo nije zvati se drugim i drugačijim.

Papir koji život znači, sultan je uručio fra. Anđelu Zvizdoviću koji se s franjevcima skrio u obližnjoj tvrđavi danas poznatoj kao Kašteli. U nepristupačnoj građevini kojoj je upravo nepristupačnost spasila život i do danas, skrili su se preplašeni duhovnjaci, Stigle su dobre vijesti, mogli su se vratiti u Fojnicu i mirno nastaviti po starom.

Kašteli su opstali jer im je do kraja teško pristupiti. Uspijevaju samo najhrabriji i najopremljeniji. Avanturistima vječni izazov, historičarima inspiracija, a nama koji je povremeno obiđemo, podsjetnik da se ovdje moglo prije petsto godina – zajedno. Historija Bosne i Hercegovine je najljepšim rukopisom zabilježila svoje najljepše stranice. Ovdje.

Kašteli danas nisu na listama zaštićenih i ugroženih. Ovdje ne dolaze turisti. Na okolnim padinama, mještani okolnih sela beru borovnice, a u kasno proljeće i ranu jesen, može se pronaći poneki vargan. Daleko od očiju i asfaltiranih puteva. Prostrani plato iznad vještačkih pećina, bogat izvor vode iz čistih zahorskih dubina. Klupe za sjedenje ukrašene potpisima: Sabina, Zahid, Osman, Mirsada, Tončo, Hasan.

S jedne strane platoa, pogled se spušta na sela Pridole. Vide se Botun, Rizvići, Podstijena, a otprilike u liniji pogleda na drugoj strani, smjestili se se Živčići i Vukeljići, tamo gdje se od vajkada skupljaju derviši i legende.

Lijevo, u dolini je selo Vladići. Ovdje danas ne živi niko. Zemlja se ne obrađuje. Selo je često zaklonjeno dimom od žega – jednostavnih fabrikica za proizvodnju drvenog uglja. Drveta je sve manje, ali se uvijek nešto nađe za novu žegu.

Jezero, za kraj

Iza leđa je selo Milodražje, tu se desilo historijsko rukovanje sultana i fra. Anđela. Kroz ulicu s njegovim imenom, vijugavi puteljak danas vodi do znamenitog fojničkog samostana Duha svetoga. Fojnica nema ulicu sultana Mehmeda. U ovom gradiću uzbudljive historije danas ne pričaju mnogo o svojim fratrima i svom sultanu.

Fojnički putevi završavaju se na Prokoškom jezeru. Maleno jezero smjestilo se među vrhovima Vranice. Premda i dalje lijepo, svoj život ipak privodi kraju. U ljetna prevečerja lijepo je popeti se na jedno od brda koja ovo gorsko oko okružuju. Zagledati se u vodu koja se u nekom čudnom valeru, prelama s posljednjim zraka sunca. Savršen način da ovaj sjajni dan privede kraju.

Fojnica kroz brojeve

Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i Hercegovine, Srednjobosanski kanton.
Udaljenost od većih gradova: Sarajevo (55 km, Travnik 65 km, Zenica 70 km, Mostar 150 km, Banjaluka 200 km)
Površina općine: 306 km2
Stanovništvo: (2013): 13.047 (općina), 3.874 (grad)
Rijeke: Dragača, Željeznica, Šćona, Fojnica, Jezernica.
Planine: Vranica, Zec, Zahor, Pogorelica.
Jezera: Prokoško.

Leave a Reply

Close Menu
Close Panel