Priča o Kladnju kakvu dosad niste vidjeli
Kladanj, pogled na korito Drinjače, FOTO: Bosnopis

Priča o Kladnju kakvu dosad niste vidjeli

O Kladnju smo znali malo. Mjesto pri kraju puta koji od Sarajeva vodi ka Tuzli s vodicom koja muškarcima život znači. Ništa više od toga. Bili smo u krivu: dan u Kladnju odveo nas je na sve strane svijeta. Na svim pravcima pronašli smo poneko čudo – bili smo presretni što u Bosni i Hercegovini postoji ovako lijepo, važno i bogato mjesto. Ovo je priča o njemu.

Pogledajte fotopriču iz Kladnja

Stigli smo mu sa sarajevske strane nakon stotinjak minuta vožnje. Do Olova pa dalje, sve kroz bogate šume po kojima je čitav ovaj kraj vijekovima poznat. Prolazak kroz gradsko središte i jedno skretanje desno – selo Gojsalići.

Vijugavi put okružen zelenilom i malena nekropola stećaka na uzvišenju. Uglavnom sljemenjaci bez epitafa, neki su odavno utonili u zemlju. Ograđeni su, a nekoliko ih je izvan zamišljene parcele. Mještani ih dobro čuvaju, bit će ovdje stećaka i u narednih petsto godina.

Vraćamo se gradu. Vrijeme je namaza pa ne možemo u prekrasnu Kuršumliju. Tiho ispitujemo dvorište. Na ploči piše 1545. Pod kupolom je što je čini posebnom. U to vrijeme ranog turskog boravka u Bosni, nisu se često gradile džamije ovakvih osobina. Predeverala je svašta, a danas je pravi simbol Kladnja. Vidljiva iz svakog dijela grada, kao svetionik nama koji smo prvi put ovdje.

Stećci, na svim stranama i prekrasni su

S one strane rijeke Drinjače, u gradu, maleni parkić i još stećaka. Zapravo će stećci obilježiti veći dio naše kladanjske avanture. Ima ih na svim stranama i prelijepi su. Do nekih je teško doći, ali vrijedni su svakog truda. Sačuvani i na svojim mjestima, baš kao i dvije crkve bez kojih ovaj lijepi grad ne bi bio to što jeste.

Obje s iste strane rijeke, u nizu koji počinje Kuršumlija. Katolička crkva Svetog Ivana Krstitelja. Ovdje se zadržavamo. Simbol grada vrijedan pažnje i poštovanja. Tu je decenijama, katolika u Kladnju skoro nema, ali crkva opstaje. Zaključana je. Kratak pogled kroz prozor na skromnu unutrašnjost. Vidi se da su mise rijetke, ali se ipak održavaju. Neka tako bude.

Tako će biti i u pravoslavnoj crkvi Svetog Dimitrija. Na samom izlazu iz grada, s lijeve strane, na brežuljku, okružena gusto raspoređenim kućicama, smjestila se ona – crkva. Tu je od 1981. godine u obliku kojem svjedočimo danas. Ali crkvenog života na ovoj lokaciji bilo je od početka stoljeća. Prva crkva ovdje izgrađena je još 1902. godine, a na identičnom mjestu, krasi Vitalj. Posljednji kladanjski pozdrav na putu za Tuzlu.

Titova pećina, FOTO: Bosnopis

Dolinom Drinjače nastavljamo ka brdima. Koji minut vožnje i skretanje desno. Na tabli piše Plahovići. Penjemo se do uskorog šumskog puta i dalje tvrdim makadamom. Nekoliko putokaza i stigli smo do Titove pećine. Josip Broz ovdje se skrivao 1943. godine i baš s ovog mjesta komandovao jedinicama u blizini. Priča se da su mu mještani svako jutro donosili hranu i svježe mlijeko. Jedno vrijeme boravio je u kući na kraju sela. Kuću je obilježena pločom i svježim humkama.

Sama pećina ima dva ulaza. ‘’Druže Tito mi ti se kunemo’’ piše na jednom. Pristupne staze su uređene i lako je pronaći ovo znajačno blago kladanjskog kraja koji obiluje pećinama.

Put nas vodi ka selu Tuholj. Novi uspon – do malene džamije s liste nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Jedna je nekoliko preostalih s drvenom munarom. Junački prkosi godinama. Na ovom mjestu je od početka 19. stoljeća bez značajnih intervencija na njen izgled. Impresivan enterijer – redovi ćilima drvo sa svih strana i jedna vakufnama na zidu. Džamija se koristi i danas premda je u blizini izgrađena nova, veća. U prostranom haremu je nišan iz 1804. godine kao najstariji dokaz vijeka objekta.

Kemo Halilović iz Tuholja kod stećaka na Bijelom hridu, FOTO: Bosnopis
Kemo Halilović iz Tuholja kod stećaka na Bijelom hridu, FOTO: Bosnopis

Kod džamije srećemo Kemu Halilovića, pripovijedača historije tuholjskog kraja. Vodi nas do Bijelog hrida, tako se zove nekropola stećaka koju bismo teško pronašli bez pomoći ovog zanimljivog čovjeka. Stećci se nalaze u šumarku blizu traktorskog puta koji od sela vodi dalje u šumu. Na jednom dugačka sablja, mjesec i zvijezda.

Kemo priča da je kraj u kojem boravimo bogat, ljudima.

‘’Više od 50 intelektualaca iz Tuholja. Na svim stranama svijeta. Najviše ih je u Sarajevu. Svi s fakultetima’’, govori ponosno.

Cijeli život je ovdje. Gazi 68, ali izgleda barem deset godina mlađi. Tvrdi da je tajna u sistemu: redovni obroci, ne suviše obilni, bez alkohola i cigareta, bez srkleta i tegobe bilo koje vrste.

Upućuje nas: želimo nastaviti do sela Olovci gdje se nalazi još jedan nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Tamo, na lokalitetu Kuman, tek u najavi sela, iznad puta se smjestio upečatljiv kameni niz. Stigli smo. Dvadesetak stećaka na platou omeđenom drvenom ogradom. Put dalje vodi u planinu, kažu netaknutu ljudskom potrebom da razvali ljepote kojima je okružen.

Stećci su impresivni – nije tek tako ovaj lokalitet našao svoje mjesto na listi od trideset balkanskih nekropola na Svjetskoj baštini UNESCO-a. Na jednom jasan natpis – ovdje počiva Vladimir Jursalić, na svojoj zemlji. Ukrašeni su i drugi stećci, ne svi, ali na nekima su se svih ovih stoljeća zadržali karakteristični motivi.

Kemo Halilović iz Tuholja kod stećaka na Bijelom hridu, FOTO: Bosnopis
Nekropola Kuman u selu Olovci, FOTO: Bosnopis

U ranu jesen još uvijek nismo navikli na kratak dan. Još ovdje, okruženi šumom, jedva smo primijetili da se mrak već počeo spuštati. Hitrim korakom napuštamo Kuman i odlazimo nazad u Tuholj. Spuštamo se do korita Drinjače i nastavljamo desno – u Brateljeviće.

Kladanj, za dugo sjećanje

Uskoro smo pred Djevojačkom pećinom. Penjemo se do samog ulazak kratkom, ali napornom dionicom. Neki bi rekli – dobra kardio vježba. Impresivan doček i do samog neba visok strop. Pećina je osvijetljena s dugačkim hodnicima. Legenda kaže da je ovdje nekad davno, djevojka s izvora zahvatila vodu noću, a potom vretenom zakačila kraj svoje haljine. Potom je, valjda od straha, umrla. Sahranjena je baš kod izvora.

Ostalo nam je tek toliko vremena da odemo muške vode. Bezobrazni bi je nazvali kurnjača jer, po najpoznatijoj kladanjskoj legendi, liječi neplodnost i seksualne poteškoće muškaraca. Od Brateljevića se vozimo dvadesetak minuta, prolazimo pored hotela s imenom izvora i dalje naprijed. Jedna rampa u šumi i gospodin koji zapisuje registracijski broj našeg automobila. Kratka vožnja i jedna raskrsnica. Parkiramo i nastavljamo pješice. Nova raskrsnica, skretanje lijevo, velik uspon i tu smo. Skromni mlaz ogromne snage. Jedva smo je zahvatili boce koje smo ponijeli. Muška voda – ženska radost, s osmijehom.

Preporučena ruta na putu od Sarajeva do Kladnja (klik za punu rezoluciju)

Već u mraku, vraćamo se prema gradu. S lijevo strane je maleno Paučko jezero. Desno, preko rijeke, izletište Bebrava i put ka još jednoj pećini. Razlog više da još jednom zagrlimo Kladanj. Obećali smo, a obećanje je kao što znamo – dug. Bio je to dan u Kladnju za dugo sjećanje.

Kladanj kroz brojeve

Bosna i Hercegovina, Federacija
Udaljenost od većih gradova: Sarajevo 77 km, Tuzla 49 km, Mostar 184 km, Banjaluka 204 km
Površina općine: 331 km2
Stanovništvo: (2013): 13.041 (općina), 4.241 (grad)
Rijeke: Drinjača, Ujiča, Osica,
Planine: Konjuh,
Jezero: Paučko jezero

Savjeti

Kladanj je s velikim bosanskohercegovačkim gradovima povezan vrlo dobrim putevima. Blizina Tuzle određuje dalju saobraćajnu povezanost ovog kraja s ostatkom zemlje i svijeta. Kraj je idealan za razvoj planinskog turizma. Vijekovima je Kladanj kao prirodna vazdušna banja, privlačio namjernike sa svih krajeva svijeta, a čuven je i po svojoj Muškoj vodi kojoj se pripisuju moći izliječenja seksualne nemoći. Gradić je okružen prekrasnim proplancima na kojima ćete svako malo pronaći nekropolu stećaka: dokaz da je ovdje života bilo i prije mnogo stoljeća.

Komentariši

Close Menu
Close Panel