Ljetni dan u Stocu: Hercegovino vrela, prekrasna si
Panorama Stoca s tvrđave, FOTO: Bosnopis

Ljetni dan u Stocu: Hercegovino vrela, prekrasna si

Dobro isplanirajte odlazak u Stolac. Nepažnja će vas skupo koštati. Jedno pogrešno skretanje i crtice na bilježnici prelaze u naredni dan. Nije to velik grad. Nema tu gužve u saobraćaju. Spor je i uspavan. Ali za ono što se u ovom kraju mora obići i pogledati, jedan dan bi mogao biti prekratak. Čak i ovaj ljetni, s konca juna, kad sunce skoro da ne zalazi. Krenuli smo rano, isplanirali i dobro savladali mapu, ali nam je ponešto ipak promaklo. Popravni će biti sladak i nestrpljivo ga čekamo.

Pogledajte fotopriču iz Stoca

Negdje na sredini puta koji od Mostara vodi ka Stocu, skrećemo desno ka selu Trijebanj. Vozimo desetak minuta i stižemo do prekrasne crkve, jednog od najznačajnijih pravoslavlavnih hramova čitavog kraja. Ulazimo kroz skromnu kapiju i stidljivo razgledamo dvorište. Vrata su zaključana, a prostor je obrastao šibljem. Kamene ploče u njegovoj blizini prekrila je mahovina.

Trijebanj, za početak

Njena bogata historija veže se za ime znamenite plemićke porodice Miloradovića. Onomad se sve pravoslavno ovog kraja na neki način preklapalo s tim slavnim prezimenom. Uvjerit ćemo se u to i sami u nastavku ove jednistvene posjete stolačkim ljepotama. Idemo dalje.

Crkva sv. Nikole u selu Trijebanj. Jedan od najstarijih pravoslavnih spomenika ovog kraja, FOTO: Bosnopis
Crkva sv. Nikole u selu Trijebanj. Jedan od najstarijih pravoslavnih spomenika ovog kraja, FOTO: Bosnopis

Vraćamo se zamišljenoj liniji složenog reda vožnje. Putokaz govori – u Hodovu smo, kraju kojeg iz školskih udžbenika pamtimo po nekropolama stećaka. Obilazeći Bosnu i Hercegovinu zapazili smo da su naši preci pažljivo birali grobna mjesta. Birali su naši stari lijepe krajeve poštujući pravo pokojnika na mir. Vozimo se koju stotinu metara putem ka Donjem Hodovu i s lijeve strane, pored mezarja, primjećujemo bljedolike ljepotane. Ukrašeni su, Na jednom je motiv koji na drugim nekropolama nismo primijetili: muškarac i žena drže se za ruke. I ostali su oslikani, ali ovaj najbogatije.

Stari grad Vidoški na brdu Križevac. Prema većini podataka, nastao je u 14. stoljeću. Vremenom je mijenjao izgled. Danas su kameni zidovi u kule u dobrom stanju i jedna od glavnih turističkih baza u gradu, FOTO: Bosnopis
Stari grad Vidoški na brdu Križevac. Prema većini podataka, nastao je u 14. stoljeću. Vremenom je mijenjao izgled. Danas su kameni zidovi u kule u dobrom stanju i jedna od glavnih turističkih baza u gradu, FOTO: Bosnopis

Uvijek ih je teško napustiti, ali ovaj put, odlazimo sretni – do kraja dana vidjet ćemo još sličnih mjesta. Sljedeće je na nekoliko minuta vožnje. Kažu, najvažnije u cijeloj Bosni i Hercegovini i okolnim zemljama. Radimlja. Slika iz udžbenika historije i ljepota kojoj riječi nema. Neki Hercegovac osjetljive ruke u ono ih je vrijeme ukrašavao s guštom. Ovu zemlju krase i danas, možda i pet stotina godina poslije. Motivi se slavni. Muškarac s podignutom rukom, luk i strijela, natpisi… Put je siječe na dva nejednaka dijela. Donji je veći, a oba su jednako lijepa. Radimlja je inspiracija. Ovi bijeli, čisti i precizno obrađeni kameni blokovi obilježili su stvaralaštvo Maka Dizdara. Nastavljamo ka njegovom gradu.

Nekropola Radimlja kod Stoca, FOTO: Bosnopis
Nekropola Radimlja kod Stoca, FOTO: Bosnopis

Desno od Radimlje u pravcu Stoca nalazi se selo Borojevići. Pronalazimo ga i nastavljamo traktorskim putem. Naše skromno vozilo svađa se s rupama, ali ih savladava. Stigli smo do pećine Badanj. U paleolitu su se ovdje od padavina i vrućine krili ljudi. Nije tada bilo ni Hercegovine ni Stoca. Tada su ljudi ljudima bili samo ljudi. Poneki crtež – dokaz života i pogled na beskrajno lijepi kanjon Bregave u dolini ispod pećine. Ljudi su ovdje rijetkost, a gdje nema ljudi, ima životinja. Imali smo sreće i bili smo tihi: ispred pećine se u kasno jutro postrojilo krdo divokoza. Susret je bio koban: u trenu se nestale na strmim stazama ovog posebnog mjesta. Napuštamo ga i nastavljamo ka gradu. Već je skoro podne i vrijeme je da ga vidimo.

Pogled na dio nekrpolole u Boljunima, FOTO: Bosnopis
Pogled na dio nekrpolole u Boljunima, FOTO: Bosnopis

Stolac je mali grad. Prilazimo mu, a pogled zastaje na prekrasnom starom gradu – to je Vidoški. Izgrađen je u 14. stoljeću, a potom je dograđivan, rušen i obnavljan da bi ovakav kakvom mu se danas divimo, postao prije nešto više od stotinu godina kada Austrijanci stigoše u ove krajeve i zapečatiše ga. Brdo Križevac na kojem je podignut, dominira nad gradom. Do Vidoškog vodi strmi put, a može se reći da je tvrđava u dobrom stanju, dovoljno dobrom da primi turiste i umjetnike. Nakon ulaza u Vidoški, popločane staze vode do prve kamene kule, a istim putem u nastavku stižemo do vrha s kojeg se na sam grad Stolac, pruža prekrasan pogled. Nismo sami, nekoliko njemačkih turista kao i komšija iz Hrvatske ide nam u susret. Zbunjeno postavljaju pitanja. Spremni smo, odgovaramo im i spuštamo se u čaršiju.

Šarića kuća, jedan od simbola starog Stoca, FOTO: Bosnopis
Šarića kuća, jedan od simbola starog Stoca, FOTO: Bosnopis

A čaršija nam se u Stocu čini posebno lijepom. Običaji gradnje uzeli su u obziru ovu žegu što nas do same glave bije u vrelom junskom popodnevu. Pobjeći je nemoguće, hlad je spas. Zato su danas ulice puste. Spora Bregava mili koritom – ona se davno navikla na hercegovačke vrućine. A čaršija sva u kamenu. Bogomolje i sokaci, stare kuće, uređene šetnice i uski put koji vodi do Makove hiže.

Debeli hlad Makove hiže

Bio je tako velik i poseban pa se čovjeku svaki spomenik posvećen nemu – čini isuviše skromnim. Bio je otvoren u ljubavi prema bogatom naslijeđu kraja iz kojeg je dolazio. Nikad niko srednjovjekovnu Bosnu nije tako lijepo opjevao. Niko je u stihovima nije tako doživio. Hiža miriše na ljepotu tih rečeničnih nizova. Ulazimo, a unutra nema nikoga. Otvoreno je. Dioptrijske naočare na stolu s preklopljenom knjigom. Na spratu su redovi knjiga, a maleni objekat pored kuće kao improvizacija muzeja sa simboličnom postavkom. Replika stećka i ibrik u uglu, a pjesnikov portret na zidu. Tišina.

U povratku prolazimo pored Šarića kuće. Smještena je u neposrednoj blizini čaršijske džamije. A ova džamija s prostranim cvjetnim dvorištem jedna je od najljepših u cijeloj Hercegovini. Namaz je i ne ulazimo. Uživamo u tišini povremeno isprekidanoj hodžinim glasom. Vjernici uskoro izlaze i u haremu je odmah življe. Odlaze u šadrvan i nastavljaju razgovor. Pored džamije je musafirhana.

Stolačke ulice, glavna raskrsnica koja iz ovog grada vodi ka Mostaru (lijevo) i Bileću (desno), FOTO: Bosnopis
Stolačke ulice, glavna raskrsnica koja iz ovog grada vodi ka Mostaru (lijevo) i Bileću (desno), FOTO: Bosnopis

I ona je pripadala vakufu porodice kapetana Šarića. Temeljito je obnovljena i danas je lijepa kao nekada. Ovaj prekrasni objekat otvoren je za namjernike poput nas. Rado bismo ovdje proveli noć ili dvije, ali put nas zove. Nismo se navikli na vrućinu koja ne prolazi. Nekoliko zapisa o musafirhini prate osmijesi Stočana koji nas posmatraju. Ponosni što nam imaju šta pokazati.

Hvatamo orijentaciju na putu ka Neumu i pješice nastavljamo do crkve sv. Ilije. Od gradskog središta udaljena je desetak minuta laganog hoda. U prostranom dvorištu sjedimo na drvenoj klupi uživajući u mirisu pokošene trave. Za nas je crkva danas zatvorena. Posjetit ćemo je drugi put i uživati u njenoj vjekovnoj ljepoti. Na ovakvim mjestima lijepo je provoditi vrijeme. Ko zna koliko bismo još ostali ovdje da se nije prolomio zvuk teškog zvona. Vrijeme je da se krene. Ne vraćamo se u grad, poslije ćemo.

Crkva sv. Ilije u Stocu, FOTO: Bosnopis
Crkva sv. Ilije u Stocu, FOTO: Bosnopis

Desetak kilometara vožnje, jedno skretanje desno i tu smo. Nekropola Boljuni. Posjetili smo mnoge i na svakoj je bilo lijepo. Ali nekropola u Boljunima ima nešto što nijedna druga nema. Nizovi oslikanih stećaka gube se u prekrasnoj hercegovačkoj prirodi, a simboli sa svih strana ovih kamenih gromada kao da viču: mi smo bili kao vi, vi ćete biti kao mi. Nekropola je podijeljena na dvije, približno jednake cjeline. Dominiraju sanduci i ploče, a ovo historijski iznimno značajno područje uvršeno je i na listu UNESCO-a. Vrijedni mještani obližnjeg sela Bjelojevići dočekuju nas i s radošću govore o ponosu ovog kraja. Ne trebaju ništa dodati: vidimo i sami koliko im je nekropola značajna. Sve je ovdje kako treba i na svom mjestu. Na nekoliko mjesta, epitafi su posebno lijepo vidljivi. Standardni motiv čovjeka, nizovi na bosančici te simbol ogromnog mača. Ispod leži neki slavni ratnik.

Ćuprija i džamija u starom dijelu grada, FOTO: Bosnopis
Ćuprija i džamija u starom dijelu grada, FOTO: Bosnopis

Napuštamo Boljune s mirisom mora u grudima. Neum je blizu, teško je savladati dilemu, ali odlazimo. S obje strane puta su groblja. Vožnja vijugavim hercegovačkim cestama i ponovo smo u Stocu, u Begovini – s one grada.

Begovina je nekada bio stambeni kompleks begovske porodice Rizvanbegovića. Begova više nema, a u Begovini se stanuje i danas. Uz samo naselje protiče Bregava. Obilazimo kamene kuće i procvjetalu okućnicu. Svuda se čuje žubor vode. Prolazi između kuća su uski, a vrata drvena i teška. Odlazimo, ipak smo nenajavljeni ušli ljudima u avlije. Spuštamo se niz rijeku prema gradu uživajući u nestvarnoj ljepoti vodopada Provalije.

Vodopad Provalije na rijeci Bregava u Stocu, FOTO: Bosnopis
Vodopad Provalije na rijeci Bregava u Stocu, FOTO: Bosnopis

Ošanjići, za kraj

Veseli kupači išarali su obale ove lijepe rijeke koja ulijeva život suhom stolačkom kraju. Vrelo je, ali navikli su. Rado bismo im se pridružili, ali već je skoro sumrak. Penjemo se u Ošanjiće. Šuma je skoro savladala ovo selo, kuće jedva razaznajemo. Tražimo crkvu sv. Petra i Pavla. Kroz zaraslu stazicu stižemo do zahrđale kapije. Otvaramo je, škripi, a skromna vrata na ulazu u dvorište kriju jedan od naljepših sakralnih objekata čitave Hercegovine. Predurala je tolike godine zadržavši izvorni oblik. U unutašnjosti je grob Radosava Miloradović. Crkveni kompleks uronio je u zelenilo. Boravak ovdje odmara. Ostali bismo još, ali pred nama je dvjestotinjak kilometara vožnje do Sarajeva.

Preporučena ruta na putu od Sarajeva do Stoca (klik za punu rezoluciju)

U dvorištu ove stare crkve primijećujemo dvije kamene stolice. Ništa neobično za hercegovačke običaje srednjeg vijeka. Simbol moći i društvenog statusa bogatog feudalca. Opstale su do danas. Krije ih zelenilo. Naumpada mi, posjetu Stocu završavamo kamenim stolicama. Ima u tome nešto. Put iz Ošanjića dalje vodi ka ilirskom gradu Daorsonu. Spušta se mrak i valja nam krenuti. Nekog bi cjelodnevno tumaranje stolačkim puteljcima izmorilo. Nas nije. Sretni smo što postoje ovakva mjesta. Odlazimo i vratit ćemo se. Stolac to zaslužuje.

Stolac kroz brojeve

Bosna i Hercegovina, Federacija
Udaljenost od većih gradova: Mostar 37 km, Sarajevo 162 km, Split 171 km, Dubrovnik 89 km, Trebinje 59 km, Podgorica 174 km
Površina općine: 331 km2
Stanovništvo: (2013): 14 502 (općina), 3 957 (grad)
Rijeke: Bregava, Radimlja
Planine: Hrgud, Vidovo polje

Savjeti:

Ukoliko u Stolac putujete iz pravca srednje Bosne, preporučujemo put preko Mostara od kojeg je ovaj grad udaljen četrdesetak kilometara. Stocu možete prići i sa drugih strana: od Trebinja preko Bileće i Berkovića, od Ljubinja i od Neuma. Jedan je od najtoplijih bh. gradova pa se za ljetnih mjeseci ne preporučuje putovati. Grad je poznat po kvalitetnim vinima i voću. Moguće ga je u laganom ritmu obići za jedan ljetni dan uključujući i okolinu. Većina znamenitosti skoncentrisana je u samom gradu i bližoj okolini.

This Post Has One Comment

Leave a Reply

Close Menu
Close Panel